U skladu s načelom »onečišćivač plaća« te provodeći ideju dragovoljnog sporazuma i održivog razvoja, 28 hrvatskih proizvođača i uvoznika odlučilo je 2005. godine osnovati tvrtku koja bi posredovala između njih i tvrtki koje se bave prikupljanjem i preradom ambalaže s ciljem zbrinjavanja ambalaže koja je stavljena na hrvatsko tržište.Na žalost, država je odlučila monopolizirati zbrinjavanje ambalažnog otpada te je cjelokupan sustav dala na upravljanje državnom Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
Smatramo da je za kvalitetno rješenje pitanja gospodarenja ambalažnim otpadom, a to pokazuju i slična iskustva susjednih zemalja i zemalja Europske unije, potrebno pokrenuti sustav gospodarenja otpadom kojim će upravljati gospodarski subjekti na temelju dragovoljnoga sporazuma a koji će i dalje strogo nadzirati država i nadležna regulatorna i inspekcijska tijela.
Sustav se temelji na ekonomičnosti i u potpunosti je kompatibilan s načelima zaštite okoliša i društvene prihvatljivosti. Najbolje rješenje bi svakako bilo da se stvaranje otpada može u cijelosti izbjeći. Otpad koji se ne može izbjeći treba odvojeno skupljati (po vrstama) na mjestu nastanka. Odvojenim se skupljanjem i recikliranjem otpada izbjegava njegovo odlaganje na odlagalištu. Time se omogućuje iskorištavanje mnogih korisnih sastojaka, jer se odvojeno prikupljene vrste otpada lako koriste kao sirovine za dobivanje novih proizvoda. Pritom se smanjuje onečišćenje okoliša, a posebno štedi energija. Osim toga, odvojenim se skupljanjem i recikliranjem otpada ostvaruju i druge gospodarske koristi kao npr. smanjenje uvoza sekundarnih sirovina (npr. staklo, papir i metal), zapošljavanje radnika, smanjenje troškova odlaganja i dr.
U cilju razvoja stvarne ekološke a ne socijalne svijesti kod građana o potrebitosti selektiranja otpada na mjestu nastanka potrebna je daljnja edukacija javnosti s jedne strane te poboljšanje službenih zakona i propisa s druge strane a koji su vezani uz proces recikliranja.
Nadalje, sustav koji industrija želi temelji se na načelu obveze povrata ambalaže stavljene na tržište, koju tvrtke obveznici prenose na treće tijelo. To tijelo, tzv. recovery organizacija, odgovorna je Ministarstvu zaštite okoliša koje joj izdaje dozvolu za rad na temelju ostvarenih rezultata i poslovnoga plana. Takav je sustav jasan jer se kolanje materijala i usluga događa prema tržišnim načelima, a svima je u interesu postići nacionalne ciljeve, uključivši tvrtke obveznike, jer u protivnom Ministarstvo naplaćuje penale.
Znači, takva treća strana, odnosno tzv. recovery organizacija, odgovorna je i svojim članicama (tvrtkama obveznicama) i Ministarstvu. Ujedno je zadužena i, naravno, zainteresirana za obrazovanje i informiranje potrošača, dok se ambalaža skuplja na za to predviđenim mjestima, te potom pretvara u vrijedne sirovine.